Cukni vo drvo: Nada, ljubav i sreca ili zasto smo svi mi pomalo Makedonci

Dozivio sam milijardu takvih scena, ali sinoć me nakon utakmice lupio flashback prizora otprije godinu dana. U svojstvu obiteljskog šofera i makedonskog zeta, vozio sam tri generacije Makedonaca - kćer, suprugu i njezine roditelje - cestom Kriva Palanka - Štip. Koronapropisi drzave Sjeverne Makedonije tretirali su nas tad kao dva odvojena kućanstva pa smo se mističnim rodopskim gudurama istoka Makedonije kotrljali gledajući se pod maskama, dok je policija virila iza svakog zbuna ne bi li nas ošišala za šaku denara.

  Kako u tim obiteljskim prilikama obično svira nekakva kompromisna, a opet ambijentu primjerena glazba, nakon sto godina pustio sam best of nedvojbeno najveće makedonske rock grupe Leb i sol. Negdje predvečer, dok je ono vječno sunce Dade Topića nestajalo iza dimnjaka propalih rudnika koje su Nijemci prije sto i više godina sagradili u nekad slavnom industrijskom gradiću Kratovu, iz zvučnika su se začuli prvi stihovi na makedonskom jeziku koje sam naučio i razumio u zivotu. Njihov autor je Vlatko Stefanovski, nekom omiljena, a nekom omrazena balkanska rock legenda koja je u tih nekoliko riječi iscijedila sublimat onoga što Makedonci predstavljaju sami sebi, ali i svima nama, ma koliko patetično i sladunjavo zvučale.

So edna nadez,

Za troška ljubov,

Za malku srekja,

ziveeme. 

S nadom u mrvicu ljubavi i malo sreće izašli su na teren La Favorite, kultnog stadiona u podnozju Monte Pellegrina, izbornik Blagoja Milevski i jedanaest tvrdih nogometnih šljakera koji zarađuju kruh pretezno u europskim i azijskim zemljama, među kojima su i trojica pečalbara u Hrvatskoj - Dinamovi Arijan Ademi i Stefan Ristovski te Darko Velkovski iz Rijeke. Izašli su na megdan europskom prvaku, višestruko favoriziranoj nogometnoj velesili za koju smo svi još prošlog ljeta navijali da osvoji Euro, jer je, uz Belgiju koju je izbacila, igrala najljepše, najkvalitetnije i najbolje. Izašli su Makedonci samo s jednim planom, a on u nogometnom jeziku nosi talijansko ime - catenaccio. Nogomet u kojem jača ekipa manijakalno napada, a slabija katancem zaključa svoja vrata, učinkovito se brani i trazi priliku iz protunapada. Nogomet koji je ruzno i frustrirajuće gledati, naročito ako navijate za onog jačeg, ali nogomet koji upotpunjava smisao igre i donosi joj epsku dimenziju poetske pravde - dakako, ako slabija ekipa uspije u ostvarenju tog plana. 

Trčali su tako Makedonci poput gladijatora u tom sicilijanskom amfiteatru, bacali se pred i pod svaku loptu, blokirali 16 od 32 udarca Talijana prema golu, valjali po terenu nakon oštrijih startova, radili sve ono što se radi u najboljem catenacciju. Borili su se kao lavovi nadoknađujući individualnu kvalitetu hendikepiranu činjenicama da je trenutno njihov najkreativniji igrač Elif Elmas - usput, član talijanskog Napolija - pod kaznom, a najveća nogometna legenda Goran Pandev - usput, legenda talijanskog klupskog nogometa - završio reprezentativnu karijeru baš na tom Euru koji su osvojili Talijani. Izdrzali su i podcjenjivačke zvizduke s tribina stadiona u Palermu, jer to su već jednom istrpjeli u Duisburgu, u koji su ih, također bogu iza nogu kako bi što manje nabrijane makedonske dijaspore došlo na tribine, prije godinu i pol smjestili Nijemci, ali i njih su šokantno dobili u gostima. 

I onda, u 92. minuti, kad su Talijani već promijenili pola ekipe spremni slomiti zilave Makedonce u produzecima ili se - kao na Euru - izvući na penale, niotkuda se stvorio taj neki Aleksandar Trajkovski, koji je iz skopske Cementarnice preko Zaprešića 2015. stigao u Palermo i baš na toj La Favoriti četiri godine gulio pečalbarski nogometni staz. Zabio je jedan od onih golova iz tvrdog balkanskog inata, iz muke što mu šminkerska talijanska obrana vrijedna desetke milijuna eura ne dozvoljava prići blize golu od 20 metara. U kopačku je nabio svu krvavu muku sicilijanskog gastarbajtera, opalio s nadom u mrvicu ljubavi i malo sreće, i prezivio. Strpao je tu loptu iza leđa Gianluigija Donnarumme, najskupljeg golmana na svijetu, kojeg katarski emir Al Thani, vlasnik nogometne korporacije po imenu Paris Saint Germain, plaća sedam milijuna eura godišnje, dok Trajkovski u saudijskoj Al Fajhi zarađuje dvadeset puta manje. 

Prezivjeli su Makedonci tu večer u Palermu i sad sanjaju čudo u Portu, jer moraju odraditi još jednu turu catenaccija protiv Cristiana Ronalda, Pepea i ostalih nogometnih mesara koji na neku foru uvijek 'ukrumpiraju' barem jedan gol čak i kad to ne zasluzuju (vidi pod Hrvatska, Toulouse, 2016.). Sva je prilika da će vidjeti Porto i umrijeti, doći pred vrata raja i klonuti, baš kao makedonski košarkaši, nositelji drvene medalje iz Litve 2011., filmsko remek-djelo 'Medena zemlja' na dodjeli Oscara ili ponosna Tamara Todevska na Eurosongu, uz onu iznimku koja potvrđuje pravilo, a zove se rukometni klub Vardar, europski prvak iz 2017. i 2019. Baš kao, uostalom, i drzava koja se danas zove Sjeverna Makedonija, kojom se zapadni i istočni svijet, ali i susjedi, loptaju kako stignu, domaći političari čereče je po principu 'zavadi pa vladaj', a obični ljudi u cijelom tom kaosu krate put do nade, ljubavi i sreće svatko na svoj način - nerijetko tako što uzmu bugarsku putovnicu i, poput njihovih nogometnih legionara, otisnu se u široki svijet.  

I tko će im onda zamjeriti kad nakon utakmice na gradskim trgovima raspale baklje ispod spomenika pseudomitologiji od gipsa i stiropora, internet preplave memeovi u kojima simit pogača pojede pizzu i špagete za doručak, a predsjednik drzave krene prijetiti Cristianu Ronaldu da je 'on sljedeći'? Svi smo mi pomalo Makedonci, autsajderi satkani od ljubavi, sreće i nade da će jednog dana biti bolje, jer gore ne moze. I kako bi opet rekao Vlatko nakon što za sreću tri puta kucne o drvo - toa e toa, toa e se. Je li uistinu? Vidjet ćemo u utorak u Portu. Što se mene tiče, ono sunce iza dimnjaka u Kratovu još uvijek nije zašlo.